Kad se male ruke slože 11 studenata arhitekture organiziralo je radionicu sa 20 osnovnoškolaca koji su predlagali svoje viđenje ‘prolaza kroz vrt budućnosti’. Na ovaj projekt uz arhitekte posebno su ponosni i učenici, djelatnici škole i cijela lokalna zajednica.
Kad se male ruke slože, sve se može. Čak i osloboditi vlak iz snježne mećave. A kad se male ruke slože s arhitektima, invalidima, pljačkašima, maloljetnim delinkventima i palikućama, onda dobijemo Osnovnu školu “Erika Mann” iz Berlina. Svi su oni, naime, raspalili svoju maštu kako bi stara pruska građevina, koja je učenike trebala disciplinirati već svojom strogom i pravocrtnom arhitekturom, oživjela novim izgledom. Sada se kroz njene hodnike šulja veliki srebrni zmaj u potrazi za snom i dok se tako sneno penje katovima škole, posvuda ostavlja svoje sjajne ljuske. One ispočetka trepere i svjetlucaju, no kako se mitski reptil približava svom konačištu, i škola postaje sve više začarana. I postaje svijet srebrnog zmaja koji govori kroz nos.
Povijesno zaštićena zgrada
- Započeli smo ovaj ambiciozni projekt kao studio sa 11 studenata arhitekture. Oni su organizirali radionice za 20-ak učenika Osnovne škole ‘Erika Mann’ na temu ‘Prolaz kroz vrt budućnosti’, a polaznici su radili papirnate kolaže. Rezultat tih radionica su neviđeni svjetovi kojima su učenici dali imena poput ‘Vrući vrt’, ‘Vrt izgubljenih tragova’ ili ‘Vrt s najviše boja’. Bilo je inspirativno slušati učenike kako svoje imaginarne krajolike objašnjavaju osjećajnim vokabularom i pustiti ih da nas svojom maštom vode kroz njihov prozračni, zlatni, ledeni, mekani, pojastučeni, pahuljasti, pernati, krzneni, mazni, neprobojni, blistavi, žalosni, sićušni, rastezljivi i bodljikavi svijet. Ovo je jasno pokazalo da su djeca s manje kvalifikacija i iskustva mnogo slobodnija i izravnija u svojim reakcijama - kaže Susanne Hofmann, direktorica arhitektonskog studija Baupiloten iz Berlina.
Iz ovih su živopisnih dječjih želja, objašnjava Hofmann, njeni studenti i suradnici u studiju razvili osjećajnu, ekspresivnu arhitekturu koja eksperimentira s prolaznim materijalima kao što su svjetlo, zrak i toplina. Time su, kaže, jednoj ozbiljnoj i autoritarnoj zgradi dali razigranu osvijetljenost i novi život boja.
- Studenti arhitekture su detaljnije istraživali izmišljene učeničke krajolike kroz specifične prostorne fotomontaže i razvili njihove ideje u modele kako bi u konačnici dobili jedan prototip. Jednom u dva tjedna prezentirali bi svoj rad učenicima koji su vrlo jasno govorili što im se sviđa, a što ne. Žudili su za arhitekturom koja sjaji, zvuči i nekako živi kroz promjenu - kaže Hofmann.
Zatvorenici šivali zastore
Nakon mjeseci zajedničkog maštanja i zanesenog projektiranja, fantaziju je ipak trebalo satkati od nečeg opipljivog. Dizajn stepeništa, hodnika i prostora za odmor trebao je u izvedbi potpuno poštovati striktna pravila sigurnosti djece i protupožarne zaštite, a trebalo je očuvati i povijesno značenje zgrade. A zadatku izrade krilatih postolja za sjedenje i ostalog nesvakidašnjeg namještaja odazvala se cijela lokalna zajednica. Čak i ona iza rešetaka. Većinu namještaja izradili su zatvorenici iz najvećeg njemačkog zatvora Tegel. Zatvorenici vješti s metalom izradili su garderobu i sav namještaj u prizemlju, kao i strukture za garderobu na prvom katu.
Zatvorenici koji su sudjelovali na radionicama za tapeciranje namještaja sašili su staklene i metalne tkanine u garderobi na prvom katu, a zatvorenice su šivale svilene zastore. Institucije koje pružaju pomoć ljudima s psihičkim poremećajima izradile su komplicirane ormare na prvom katu. Osobe s invaliditetom izrađivale su rep zmaja na trećem katu, a i maloljetni delinkventi sudjelovali su u izradi pojedinih predmeta. Jedna skupina mladih bravarskih šegrta napravila je impresivnu metalnu klupu u hodniku. Mladi, neafirmirani slikari oslikali su cijeli prostor. A Bernhard Deutz, proizvođač glazbala, za školu je dizajnirao instrument koji se sastoji od 16 harfi i ugrađen je u stepenište kao integralni dio glazbenog obrazovanja učenika. Ugradili su ga opet zatvorenici, no i roditelji i učitelji su bili uključeni u projekt obnove škole. Očevi su se pobrinuli da 135 okvira za slike bude postavljeno u galeriji na drugom katu, a učitelji su postavljali zastore na prvom katu.
Simbol života i učenja
- Projekt je oduševio vlasti u Berlinu kao egzemplarni model suradnje između različitih aktera u lokalnoj zajednici. Arhitektura koja je proizašla kao rezultat ekstenzivne mreže suradnika i nezaustavljive energije naših studenata i nije mogla biti drugačija. Snažna kreativna suradnja i kontinuirana razmjena ideja s učenicima učinila je revitalizaciju škole izvanrednim zadatkom - zaključuje Hofmann. Najsretniji su, dakako, u samoj školi. Ovako je u jednom pismu arhitektima nakon uređenja škole tu sreću sročila ravnateljica Karin Babbe.“Govor kroz nos je za nas postao sveobuhvatni simbol života i učenja. I srebrni zmaj govori kroz nos u školi ‘Erika Mann’. Njegovi tragovi promiču život i učenje. To su tragovi neophodni za edukaciju u 21. stoljeću. Uz pomoć svijeta srebrnog zmaja koji govori kroz nos modernu školu razumijemo kao kuću života i obrazovanja za svu djecu.”.
Kad se male ruke slože, sve se može. Čak i osloboditi vlak iz snježne mećave. A kad se male ruke slože s arhitektima, invalidima, pljačkašima, maloljetnim delinkventima i palikućama, onda dobijemo Osnovnu školu “Erika Mann” iz Berlina. Svi su oni, naime, raspalili svoju maštu kako bi stara pruska građevina, koja je učenike trebala disciplinirati već svojom strogom i pravocrtnom arhitekturom, oživjela novim izgledom. Sada se kroz njene hodnike šulja veliki srebrni zmaj u potrazi za snom i dok se tako sneno penje katovima škole, posvuda ostavlja svoje sjajne ljuske. One ispočetka trepere i svjetlucaju, no kako se mitski reptil približava svom konačištu, i škola postaje sve više začarana. I postaje svijet srebrnog zmaja koji govori kroz nos.
Povijesno zaštićena zgrada
- Započeli smo ovaj ambiciozni projekt kao studio sa 11 studenata arhitekture. Oni su organizirali radionice za 20-ak učenika Osnovne škole ‘Erika Mann’ na temu ‘Prolaz kroz vrt budućnosti’, a polaznici su radili papirnate kolaže. Rezultat tih radionica su neviđeni svjetovi kojima su učenici dali imena poput ‘Vrući vrt’, ‘Vrt izgubljenih tragova’ ili ‘Vrt s najviše boja’. Bilo je inspirativno slušati učenike kako svoje imaginarne krajolike objašnjavaju osjećajnim vokabularom i pustiti ih da nas svojom maštom vode kroz njihov prozračni, zlatni, ledeni, mekani, pojastučeni, pahuljasti, pernati, krzneni, mazni, neprobojni, blistavi, žalosni, sićušni, rastezljivi i bodljikavi svijet. Ovo je jasno pokazalo da su djeca s manje kvalifikacija i iskustva mnogo slobodnija i izravnija u svojim reakcijama - kaže Susanne Hofmann, direktorica arhitektonskog studija Baupiloten iz Berlina.
 |
 |
Iz ovih su živopisnih dječjih želja, objašnjava Hofmann, njeni studenti i suradnici u studiju razvili osjećajnu, ekspresivnu arhitekturu koja eksperimentira s prolaznim materijalima kao što su svjetlo, zrak i toplina. Time su, kaže, jednoj ozbiljnoj i autoritarnoj zgradi dali razigranu osvijetljenost i novi život boja.
- Studenti arhitekture su detaljnije istraživali izmišljene učeničke krajolike kroz specifične prostorne fotomontaže i razvili njihove ideje u modele kako bi u konačnici dobili jedan prototip. Jednom u dva tjedna prezentirali bi svoj rad učenicima koji su vrlo jasno govorili što im se sviđa, a što ne. Žudili su za arhitekturom koja sjaji, zvuči i nekako živi kroz promjenu - kaže Hofmann.
Zatvorenici šivali zastore
Nakon mjeseci zajedničkog maštanja i zanesenog projektiranja, fantaziju je ipak trebalo satkati od nečeg opipljivog. Dizajn stepeništa, hodnika i prostora za odmor trebao je u izvedbi potpuno poštovati striktna pravila sigurnosti djece i protupožarne zaštite, a trebalo je očuvati i povijesno značenje zgrade. A zadatku izrade krilatih postolja za sjedenje i ostalog nesvakidašnjeg namještaja odazvala se cijela lokalna zajednica. Čak i ona iza rešetaka. Većinu namještaja izradili su zatvorenici iz najvećeg njemačkog zatvora Tegel. Zatvorenici vješti s metalom izradili su garderobu i sav namještaj u prizemlju, kao i strukture za garderobu na prvom katu.
 |
 |
Zatvorenici koji su sudjelovali na radionicama za tapeciranje namještaja sašili su staklene i metalne tkanine u garderobi na prvom katu, a zatvorenice su šivale svilene zastore. Institucije koje pružaju pomoć ljudima s psihičkim poremećajima izradile su komplicirane ormare na prvom katu. Osobe s invaliditetom izrađivale su rep zmaja na trećem katu, a i maloljetni delinkventi sudjelovali su u izradi pojedinih predmeta. Jedna skupina mladih bravarskih šegrta napravila je impresivnu metalnu klupu u hodniku. Mladi, neafirmirani slikari oslikali su cijeli prostor. A Bernhard Deutz, proizvođač glazbala, za školu je dizajnirao instrument koji se sastoji od 16 harfi i ugrađen je u stepenište kao integralni dio glazbenog obrazovanja učenika. Ugradili su ga opet zatvorenici, no i roditelji i učitelji su bili uključeni u projekt obnove škole. Očevi su se pobrinuli da 135 okvira za slike bude postavljeno u galeriji na drugom katu, a učitelji su postavljali zastore na prvom katu.
Simbol života i učenja
| San i java: Dječje fantazije i želje arhitekti su spretno pretvorili u realnost |
- Projekt je oduševio vlasti u Berlinu kao egzemplarni model suradnje između različitih aktera u lokalnoj zajednici. Arhitektura koja je proizašla kao rezultat ekstenzivne mreže suradnika i nezaustavljive energije naših studenata i nije mogla biti drugačija. Snažna kreativna suradnja i kontinuirana razmjena ideja s učenicima učinila je revitalizaciju škole izvanrednim zadatkom - zaključuje Hofmann. Najsretniji su, dakako, u samoj školi. Ovako je u jednom pismu arhitektima nakon uređenja škole tu sreću sročila ravnateljica Karin Babbe.“Govor kroz nos je za nas postao sveobuhvatni simbol života i učenja. I srebrni zmaj govori kroz nos u školi ‘Erika Mann’. Njegovi tragovi promiču život i učenje. To su tragovi neophodni za edukaciju u 21. stoljeću. Uz pomoć svijeta srebrnog zmaja koji govori kroz nos modernu školu razumijemo kao kuću života i obrazovanja za svu djecu.”.
| Baupiloten - arhitektonski studio za studente Arhitektica Susanne Hofmann osnovala je Baupiloten kao zajednički projekt s Tehničkim sveučilištem u Berlinu 2003. U njemu studenti arhitekture razvijaju svoje projekte pod nadzorom starijih kolega i u studiju se zadržavaju otprilike godinu dana. Rad u Baupilotenu daje im priliku da u praksi testiraju znanje koje su stekli na fakultetu kroz konkretne projekte. Zbog toga i Sveučilište financijski sudjeluje u radu Baupilotena, a sredstva prikupljena kroz tržišne projekte pokrivaju troškove rada ostalih ovlaštenih arhitekata koji u njima sudjeluju. |
