Kolekcionar Vladimir Macura postao je poznat široj umetničkoj publici posle izložbe o nadrealistima koja je održana 2002. godine u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu. Dve godine kasnije u Umetničkom paviljonu "Cvijeta Zuzorić" Macura je predstavio dela likovne i primenjene umetnosti avangardnih pokreta 20. veka, a 2006. u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu prikazan je i deo njegove kolekcije "Svakodnevni život stolica/Gorgona". Od tada traje interesovanje za ovog neobičnog čoveka. Umetnički kritičari sa skepsom su posmatrali nadmetanje dvojice najjačih privatnih kolekcionara u regionu - Vladimira Macure, kolekcionara iz okoline Knina nastanjenog u Beču, i Marinka Sudca iz Varaždina.

Macura je kolekcionar kog prevashodno zanimaju istorijske avangarde i neoavangarde 20. veka, ali je zanimljivo da, pored slika i skulptura, sakuplja i umetničke predmete iz oblasti primenjene umetnosti i dizajna. Osim umetničkih dela, sakuplja i svu dokumentarnu građu koja doprinosi boljem razumevanju avangardnih pokreta, kao i samih umetnika.

Macura je želeo da napravi kuću za svoju kolekciju, kuću koja će biti muzej, ali istovremeno i mesto za život, letnje radionice. Želeo je da ta kuća ima duh kolekcije, odnosno vrednosti koje su u svojoj umetnosti i životu propagirali njegovi najomiljeniji zenitisti. Macura je više puta razgovarao sa arhitektima Ivanom Kucinom i Nenadom Katićem o kući za muzej.

Prvi crteži bili su u osnovi u formi ćiriličnog slova P. Ova forma je izabrana zato se što na sličnoj kvadraturi u odnosu na pravougaonu osnovu dobija mnogo veći obim, što znači gotovo duplo više izlagačkih zidova. Tek nekoliko meseci kasnije arhitekti su posetili mesto koje je Macura odredio za svoj muzej - njivu u Novim Banovcima nadomak Beograda.

Parcele u tom kraju su neobične jer su uske i dugačke (30 x 150-200 m). Sa uže strane povezane su sa putem paralelnim autoputu, a s druge gledaju na Dunav. Tek na ponekoj parceli postoji kuća. Magla, ledena pokorica na smrznutoj zemlji i ostacima sasušenog korova. Prilično nadrealan pejzaž, kao u filmu Karpo Aćimović-Godine "Splav meduze" iz 1980. godine. To i jeste ključ ove kuće i projekta.

Vladimir Macura živi umetnost koju sakuplja. Tog hladnog dana kada su se arhitekti našli na ledini na kojoj se od magle nije videlo ni pet metara pred sobom, a kamoli Dunav, Macura je sa žarom počeo da objašnjava kako je je sakupio još para, pa kuća može da bude veća. Pričali su o Dunavu, Zenitu, meandrima. Kucina je uzeo štap i na zemlji napravio skicu. Dodao je još jedno P obrnuto, tako da je nastao meandar isti kao Kniferova slika iz Macurine kolekcije. Upravo ovaj crtež postao je znak muzeja.

U osnovi meandar, po uzoru na slike Julija Knifera - jednog od članova grupe "Gorgona", koja je delovala u prvoj polovini šezdesetih godina 20. veka - ovo zdanje na oko 650 metara kvadratnih čuva dragocena dela zenitizma, jugo-dade, ruskog i poljskog konstruktivizma, srednjovekovne avangarde, beogradskog nadrealizma, grupa EKSAT 51 i "Gorgona" visoke, moderne, konceptualne umetnosti, bečkog akcionizma, vojvođanske neoavangarde.

Objekat je trebalo je da po formi da bude jednospratni kubus, sastavljen od tri kvadra povezana stepeništima. Sve servisne prostorije smeštene su ispod stepeništa, tako da je prostor za izlaganje očišćen od svega suvišnog . Postavljanje otvora bez utvrđenog reda spolja, tamo gde je to potrebno unutra, estetski je ostavljalo utisak nedovršenosti, ishitrenosti, što se može povezati sa delima zenitista. Pored toga bilo je važno da se dozvoli prirodi i seoskom okruženj da sa različitih strana budu prisutni u unutrašnjosti kuće.

U arhitektonsko-funkcionalnom smislu ova odluka dovodi do toga da su upadi svetla u enterijer uvek drugačiji, čime je prostor oplemenjen i razigran. Urađen je idejni projekat, zatim i glavni, i na tome se stalo. A onda je na proleće usledio je poziv arhitektima da dođu na otvaranje.

Kuća koju su zatekli nije bila sasvim kao ona koju su projektovali, pre bi se moglo reći da je bila inspirisana projektom i napravljena na najednostavniji način Međutim, sačuvano je najvrednije, duša. Zbirka postavljena kao što bismo je postavili privatno, nekako ne muzejski, kao i činjenica da Macura u toj kući živi, čine da ovo ne bude samo muzej, već mesto na kom se sreću ljubitelji umetnosti. Neka vrsta otvorene kuće u koju ne navraćate, već želite da ostanete.

Kada su arhitekti Kucina i Katić otišli da vide svoje delo, dopalo im se što kuća, iako upečatljiva zbog kontrasta koji stvara prema okruženju, nije arhitektonski dominantna iznutra. Baš zato što je napravljena jednostavno i sirovo, liči na umetnost koja je u njoj izložena. Ima nešto jako pozitivno u atmosferi što se inače ne može nacrtati.

Muzej Macura je mesto na koje bi trebalo što ćešće posećivati. To je kuća koja ima dušu, i to se oseća. Ovo je mesto gde i oni koji nisu poštovaoci ili ljubitelji avangarde ne mogu ostati ravnodušni. Zato što se vidi strast ovog čoveka, iskrena ljubav prema onome što radi i uživanje u životu koji vodi. Ovo je mesto gde se voli umetnost.