U
blizini Tašmajdanskog parka odnedavno se nalazi i dom porodice
Pavlović, čiji je adut i očaravajući pogled na jednu od omiljenih
gradskih zelenih oaza i crkvu Svetog Marka. Ovaj ambijent, koji odiše
izuzetnom energijom, nenametljivim skladom i elegancijom, smešten je u
zgradi podignutoj 1922. godine u stilu secesije i nije prethodno
doživeo nikakvu rekonstrukciju. Preobražaj jednog dosta nepraktičnog
salonskog enterijera u moderan, vrlo funkcionalan i privlačan prostor
od 140 metara kvadratnih izveo je njihov prijatelj arhitekta Đorđe
Mitrović.
- Postojeći stan bio je potrošen na svim nivoima,
od zidova, podova, plafona do instalacija. Posle uklanjanja svih tih
starih elemenata enterijera ostao je samo prostor s velikom visinom za
temeljnu rekonstrukciju. Prvobitno, on je bio organizovan po klasičnoj
šemi starih beogradskih stanova, gde su sve sobe prolazne i u kojoj je
kuhinja s delom za poslugu izdvojena. Mana prostora bila je ta što je
vrlo dugačak, a ne mnogo širok, a pravi izazov bio je u njega spakovati
sve neophodne sadržaje, koji bi zadovoljili potrebe jedne četvoročlane
porodice (roditelja s ne više tako malom decom) - kaže autor, čiji je
projekat postojeći nedostatak prostora pretvorio u neverovatnu
prednost.
U uskom a dugačkom delu stana, koji ima
orijentaciju prema (unutrašnjem) dvorištu, u prostranoj izduženoj
kuhinji s velikim trpezarijskim stolom nalazi se mesto glavnog
okupljanja porodice. U kući se, zapravo, sve dešava oko te kičme, koja
spaja roditeljsku spavaću sobu s dnevnom sobom i sobama za decu.
U njoj je kao posebno rešenje dužinom celog zida projektovan
multifunkcionalan plakar za odlaganje svega što nije lepo videti! Tu se
iza pokretnog drvenog paravana nižu različiti sadržaji klasične ostave,
servisa za pranje, kontrolne sobe i, naravno, na kraju deo kuhinje,
koji je, u slučaju da nije pospremljen, moguće potpuno zatvoriti.
Arhitekta je sledio principe minimalizma i odlučio se za potpunu doslednost u primeni prirodnih materijala:
- Postojeće grede - tavanjače zadržane su u prvobitnom rasporedu.
Zanimljivo je da one menjaju pravce i uglavnom nisu paralelne sa
zidovima, što daje veoma dinamičan i atraktivan izgled novom prostoru.
Osnovni vizuelni doživljavaj stana je neuobičajeno velika spratna
visina s drvenim gredama i plafonom, kao i ogromnim drvenim vratima
koja čine enterijer vrlo prijatnim nasuprot stanovima rađenim po nekim
standardima – dodaje arhitekta Mitrović.
Prirodnost i
jednostavnost, koje daju izuzetne efekte, bile su vodilja i za uređenje
svih prostorija. U kupatilima preovlađuju kvadratne forme, a ona su
obložena italijanskim keramogranitnim pločicama Marazzi prirodne
zemljane boje. Njihov pomalo hladan izgled i bele sanitarije (Galassia)
idealno su kombinovane s toplim drvenim vencem i plafonom.
Osvetljenje je belgijske firme "WEVER&DUCRE" s vrlo nonšalantnim
rasporedom. Stan je obogaćen sofisticiranim sistemima centralnog
upravljanja grejanja, svetla, muzike i zastora.
Vlasnike, bračni par elektroinženjera, upitali smo kako su doživeli prvobitan prostor kad su u njega ušli.
- Niko nas nije podržao da kupimo ovaj stan, naše majke su, zapravo,
bile protiv! Tražili smo manji u centru grada i ovaj je prevazilazio
naše mogućnosti, mada tada cena kvadrata nije bila kao sada. Koncept
prostora je bio vrlo neobičan, sve je vrlo ličilo na kuću, ambijent je
odisao tom filozofijom. Ali je bio i vrlo mračan.
Postojala
je i velika terasa i ceo srednji deo bio je u nizu omanjih prostorija.
Bio je potpuno neupotrebljiv za život u tom stanju u kojem se nalazio.
Ipak, odmah je bilo očigledno da je ovaj stan vrlo zdrav. Kada smo
digli parket, koji nije nikad hoblovan, ispod njega su osvanule divno
očuvane daske, koje izgledaju kao sadašnji parket!
Sve je
izgledalo božanstveno. Uvek smo se ovde dobro osećali i sad uživamo u
utisku zdravog prostora koji ovaj ambijent ostavlja.
Ubrzo ste ga prepravili u nov i mnogo komforniji prostor?
- Đorđe, arhitekta, odmah po ulasku u stan video je manu ovog prostora
u središnjem delu (dimenzija sedamnaest sa četiri metra) iscepkanog na
niz manjih soba, koje nisu ničemu služile. Savetovao nam je da srušimo
zidove i od njega napravimo jedan prostor.
Tako je i nastao
taj deo u obliku open "space"-a, s jedne strane otvoren ka dnevnoj
sobi, u kojem se nalazi kuhinja s trpezarijom i delom koji je zatvoren
kliznim panelima, gde postoji prostor za skrivanje različitih stvari.
Celim ambijentom dominira drvo u svetlim tonovima?
Sve je napravljeno od belog bora, sem elementa od stabla bresta nađenog u vodi reke Morave.
To su četiri stočića u dnevnom boravku, komoda u hodniku, kao i
police-držači tj. komodice za lavaboe i ogledala u oba kupatila, koje
je kreirao i izradio Nikola Davidovac iz radionice “Kastanea”. Ideja
nam je bila da sve bude u istom stilu, pa nismo mešali materijale ni
dodavali kamen… Preovlađuje belo i toplina drveta.
Odskaču
jedino metalni kamin, naručen i pravljen u Francuskoj, i metalne grede
koje nisu ukrasni detalj, već potporni element, postavljen kad smo
srušili prethodne zidove. Bitno nam je bilo da dobro uradimo
instalacije i izolaciju.
Prozori su “Šipovi” i to je jedina
vrsta prozora koji su klizni a zatvaraju se. Kad ih zatvorite, podignu
se gume, što omogućava da u stanu ne bude hladno, uprkos tome što imamo
dvanaest kvadrata stakla a nemamo grejanje!
U vašem
domu nema mnogo detalja, ipak najupečatljiviji je svakako kolaž od
dečjih crteža, smešten duž pokretnih panela u trpezariji. Kako ste
došli na tu ideju?
- Dugo smo se mučili oko njegovog
izgleda. Bilo je različitih predloga za paravane - da budu od stakla
ili možda presvučeni tapetom, a onda smo se ipak odlučili za crteže.
Dali smo dve-tri fascikle crteža naše ćerke Vere i naš prijatelj Macan,
inače umetnik, napravio je izbor i dizajnerski ih složio u red. Proba
je napravljena na manjim drvenim pločama da bismo videli kako će
izgledati. Onda su posebnom tehnikom štampe Verkine crtane ideje
prenete na ogromne panele.
Zanimljivo je da u kući nemate televizor. Da li je to slučajno ili namerno?
- Nismo ga preneli kada smo se selili. Posle mesec dana negledanja
televizije shvatili smo da malo kvalitetnije živimo. Uveče nam je
posebna zabava da sednemo za veliki trpezarijski sto pričamo, šalimo se
i bolje upoznajemo - opušteniji smo. Pošto ima već tri-četiri meseca
kako smo se preselili, sada više i nemamo potrebu za njim.
Međutim, pošto volimo uvek nešto da pogledamo, instalirali smo
projektor i često sa DVD-ja pustimo poneki film ili mjuzikl, čak i
operu.
Zanimljivo je da su deca, iako mala, zavolela operu uz
našeg prijatelja profesora koji nedeljom dođe, pa nam, uz projekciju na
zidu, priča o slavnim delima i prevodi nam ih. Jutro nam uvek počne s
muzikom. Naša deca nisu previše opterećena tehnologijom, bar ne u meri
kao njihovi vršnjaci. Primetili smo da ni kompjuter ne koriste često -
ponekad uzmu naše laptopove, ali ne da bi sve svoje slobodno vreme
potrošili na igranje igrica. Nedavno smo pročitali neko istraživanje
koje otkriva da masmediji čine decu ravnodušnim i bez mašte. Ako ne
razgovaraju i apsorbuju svet samo putem slike, pojavljuje se opasnost
da gube potrebu da se iskažu, ne razvijaju imaginaciju i postaju
indiferentni…
Ipak, vaša je kuća “pametna”. Zašto ste izabrali smart tehnologiju, u čemu se ona ogleda i koje su njene prednosti?
- Bavim se računarskim telekomunikacijama i sistemima slabe struje i
zajedno sa svim prijateljem i kolegom arhitektom Đorđem Mitrovićem
radio sam na opremanju nekih hotela.
U njima smo instalirali
različite sisteme kojima je trebalo rešiti neke probleme u
konferencijskim salama i amfiteatrima povezanim s integracijom -
spajanje zvuka, slike, svetla, odnosno da se obezbedi lak način
upravljanja svim sistemima koji tu postoje, a oni su brojni. Da biste
ih sve objedinili, morate da poznajete tehnologije koje to omogućavaju
i tako se pojavila potreba da o tome naučimo više. Izučavajući ih,
saznali smo da se ta tehnologija kao luksuzna varijanta već primenjuje
na Zapadu u većim kućama.
Kako je ta tehnologija iz poslovnih objekata prešla u domaćinstva?
Ceo trend je, naravno, počeo u Americi. U velikim kućama od
trista-četiristo i više kvadrata postojala je potreba za obavljanjem
čitavog niza radnji, koje morate da preduzmete kada dođete kući – da
upalite grejanje, uključite svetlo..., pa da ga isključite kad odete na
spavanje. Neko se zapitao da li svi ti sistemi (koji su i ranije
postojali) mogu da budu pod jedinstvenom komandom. Tako su stručnjaci
počeli da tragaju za odgovorom i pronašli rešenje.
A kako je to primenjeno u vašem životnom prostoru?
- U sobama imamo samo zvučnike i sistem omogućava da mi, roditelji,
možemo u svojoj sobi da slušamo jednu muziku, a deca u svojoj sasvim
drugu. A sva muzika snimljena je na jednom mestu i redovno možemo da je
dopunjavamo kada je sa CD-ova presnimimo u našu bazu. Dakle, jedno je
distribucija muzike bez više izvora. Klinci, zahvaljujući tome, takođe
mogu da priključe svoje Ipod-ove na taj uređaj i slušaju svoj izbor
muzike. Druga integracija je povezana sa svetlom - jednom komandom mogu
da palim i gasim sva svetla, a ne moram da imam deset upravljača!
Dovoljan je samo jedan da komandujem i videom i televizorom, kad bismo
ga imali, a i klimu mogu da integrišem u sistem, kao i spuštanje i
dizanje roletni. Kao inženjer bio sam vrlo skeptičan da to može da bude
korisno, ali kada sam razgovarao s Englezima, kod kojih je ta
tehnologija postala standard u projektovanju stanova, promenio sam
mišljenje. Postoji mogućnost i za uštedu, doduše više kod poslovnih
prostora. U svakom slučaju ona olakšava svakodnevni život i vrlo je
praktična stvar. Njena suština je u komforu.