Kada
se govori o srpskoj tradiciji, najčešće svi pomisle na nešto ruralno,
poput enterijera starih seoskih kuća sa oskudnim nameštajem i grubim
drvenim posudama za jelo. Retko se za pojam srpskog nacionalnog nasleđa
vezuje slika otmene građanske kuće sa antikvitetnim nameštajem i
vrednim umetničkim slikama na zidu.
Nekako smo, tražeći
izgubljeni identitet u pastorali, potpuno zapostavili tradiciju našeg
starog građanskog društva. Zaboravili smo da je Srbija nekada imala
elitu koja je išla u korak sa Evropom kada su arhitektura, kultura i
umetnost u pitanju. Da bismo se danas u istu Evropu vratili na
dostojanstven način, moramo da postanemo svesni da u prtljagu nosimo
nešto više od balkanskog etno- repertoara. Upravo sa tom idejom, u
Beogradu je 21. juna 2008. godine osnovano udruženje “Starinske srpske
kuće – udruženje za zaštitu znamenitosti i baštine Srbije”, po ugledu
na slično udruženje u Francuskoj, pod imenom “Starinske francuske kuće“.
Pokretači
su bili gospođa Katarina Veljković- Begbeder, aktivistkinja navedenog
francuskog udruženja, gospodin Lazar Šećerović, konzervator zbirke Doma
Jevrema Grujića i gospodin Marko Krsmanović- Simić, naš sagovornik i
dugogodišnji ljubitelj urbane i arhitektonske istorije Beograda. “Želja
nam je da Srbija uđe u evropske procese i kroz delovanje ovakvog
udruženja, sličnog onima koji već postoje u Evropskoj uniji. Udruženje
okuplja ne samo vlasnike predmeta i nepokretnosti od istorijskog i
kulturnog interesa, već i sve ljubitelje starina, zainteresovane za
očuvanje znamenitosti i baštine Srbije“, kaže gospodin Krsmanović-
Simić. Stalno na putu između Beograda i Liona, gospodin Krsmanović-
Simić tvrdi da pomenuti grad u Francuskoj u mnogome liči na našu
prestonicu. U to su se uverili i posetioci izložbe “Fasade Beograda i
Liona s kraja 19. veka“, održane još 2002. godine u oba grada.
“Lion, kao drugi grad posle Pariza, takođe se nalazi na ušću dveju
reka, Sone i Rone, nastao je, nalik Kalemegdanu, u antičko doba, na
brdašcetu sa kojeg se prostire pogled na obe reke. Nesrećna sudbina
Beograda nije omogućila da on, nalik Lionu, siđe na reke i slaže
slojeve različitih epoha na sebe. Ali, industrijska revolucija 19. veka
dala je Beogradu efikasno sredstvo kojim je uspeo da od 1850. godine za
kratko vreme postane evropski grad, posebno sa arhitektonske i urbane
strane gledišta“, kaže gospodin Krsmanović- Simić.
Izložba
„Fasade Beograda i Liona s kraja 19. veka“ imala je veliki pozitivan
efekat na naše gradske vlasti iz oblasti kulture i poslužila je kao
buduća smernica rada udruženja „Starinske srpske kuće“.
Naime, kroz organizaciju izložbe, predstavnicima grada Beograda, SO
Stari grad i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, omogućeno je
da se u Lionu, na licu mesta, upoznaju sa različitim stepenima zaštite
urbano- istorijskog jezgra ovog francuskog grada, koji je ušao u
Uneskovu baštinu. „Videli su koliko je napredovala tehnika zaštite i
održavanja fasada. Rezultati toga su danas u Beogradu više nego
vidljivi“, kaže gospodin Krsmanović- Simić, navodeći primere naknadno
uspešno renoviranih Kosančićevog i Obilićevog venca. Fasada kuće je
jedno, ali njena duša, miris prohujalih vremena i istinski šarm, nalaze
se unutra. Nemamo često privilegiju da zavirimo u brižljivo sačuvani,
originalni enterijer starinske beogradske kuće, kao što su poslednje
tri godine, tokom “Dana evropske baštine“, učinili posetioci kuće
Veljković, kao i doma i zbirke Jevrema Grujića u Svetogorskoj ulici.
Reprezentativna kuća istaknutog srpskog političara Jevrema Grujića
izgrađena je 1896. godine u stilu akademizma, po planovima arhitekte
Milana Kapetanovića. U njoj se, osim antikvitetnog nameštaja, nalaze
slike Paje Jovanovića i Steve Todorovića, kao i dragocene zbirke oružja
iz Prvog srpskog ustanka, japanskog i kineskog porcelana i još mnogo
vrednih predmeta. O važnosti otvaranja za javnost ove i drugih sličnih
građanskih kuća u Beogradu, gospodin Krsmanović- Simić kaže: “Radi se o
objektima koji u sebi na vanredan način objedinjuju nepokretnosti i
predmete od važnosti za očuvanje našeg kulturnog, istorijskog
arhitektonskog i umetničkog nasleđa. Nijedan posetilac, ma kako laički
pristupio posetama ovih kuća, ne izlazi iz njih ravnodušan, već sa
dubokim utiskom da je Srbija bila sastavni deo onog što zovemo Evropom,
a da je pri tom zadržavala svu svoju autentičnost na međi Zapada i
Orijenta“.
U okviru poslednje akcije Udruženja
pod nazivom “Porodica Karamat - od baroka do moderne” omogućen je
odlazak u goste potomcima najpoznatije stare zemunske porodice, čiji su
preci ovde prvu kuću napravili sredinom 18. veka! Izuzetni enterijeri
postoje i u Vršcu, Sremskim Karlovcima, Novom Sadu, Somboru, ali i u
Vranju i Užicu... Udruženje “Starinske srpske kuće“ planira da
uspostavi saradnju sa vlastima i da, po ugledu na ovaj tip udruženja u
Francuskoj, koji postoji već 30 godina, utiče na državne institucije i
organe lokalne samouprave da se što efikasnije zaštiti naše građansko
nasleđe.
Kao primer treba da posluži protokol sa
Ministarstvom finansija, koje je postiglo francusko udruženje i kojim
je uspostavljen brend “Starinske francuske kuće“. Ovim protokolom se
vlasnicima nekretnina koje ispunjavaju uslove, omogućava ostvarivanje
poreskih olakšica poput oslobađanja od PDV-a prilikom restauriranja ili
adaptacija kuća.
Međutim, tu se ne završava
aktivnost udruženja. Ono će se, pored brige o pojedinačnim objektima,
starati i da se očuva staro gradsko jezgro. Najavljen je rad na
ponovnom uspostavljanju identiteta baroknog Beograda (1717–1739) sa
posebnim osvrtom na Donji Kalemegdan. Radiće se na obeležavanju tragova
rimskog, odnosno antičkog Beograda, kroz inicijativu da se na raznim
mestima postave ploče, spomenici i fontane iz toga doba.
“Veliki broj stranaca je kroz literaturu o Beogradu i Srbiji privučen
da vidi i taj nezaobilazni aspekt našeg nasleđa, ali na licu mesta
nailazi samo na usmena predanja o toj epohi. Lion i Pariz su lepi
primeri gradova koji su iz lokalnih skladišta i depoa muzeja preuzeli
brojne predmete iz antičkog doba i bukvalno ih načičkali po gradu, ne
bi li i na taj način ilustrovali svoju istoriju. Zamislite kako bi naš
grad dobio na kvalitetu kada bi se Knez Mihailova, Dorćol ili Vračar
obeležili sa par takvih elemenata!“ kaže gospodin Krsmanović- Simić, uz
konstataciju da nam i dalje nedostaju spomenici istaknutih ličnosti
naše istorije, a da ono malo postojećih, poput spomenika Knezu Mihailu,
nije na adekvatan način obezbeđeno:
“Neophodno je ograničiti
pristup spomeniku na način na koji je to inicijalno bilo koncipirano,
jer trenutno spomenik i prostor oko njega veoma tužno izgledaju, i
pored redovnog čišćenja grafita koje gradske vlasti revnosno sprovode.
Ali, ovaj problem se mora sagledati u okviru šireg plana rekonstrukcije
Trga Republike, koji danas sadrži skup relikata raznih epoha, poput
takozvanih pluća grada sa fontanom preko puta spomenika, sprečavajući
na taj način da se Beograd podiči barem jednim velikim trgom, nalik
drugim evropskim gradovima.“
Kao primer pravilno
sprovedene obnove većih gradskih celina, gospodin Krsmanović- Simić
navodi primer Obilićevog venca, koji spada u red vrednih beogradskih
spomeničkih ambijenata. U tu svrhu osnovano je Udruženje za zaštitu i
obnovu Obilićevog venca koje je u saradnji sa SO Stari grad započelo
restauraciju fasada po načelu ambijentalne celine. “Obilićev venac,
najuže povezan sa Knez Mihailovom ulicom, Kosančićevim vencem i
Beogradskom tvrđavom, čini materijalno svedočanstvo kontinuiranog
trajanja grada Beograda, od antičkog doba do danas. Ako ovoj ulici
pristupimo kao delu mnogih graditelja, koji su mu kroz vekove menjali
strukturu i izgled, siguran sam da ćemo uvideti kako nam njena
arhitektura i ambijent mogu proširiti smisao i lepotu življenja“,
optimističan je gospodin Krsmanović- Simić.
Rezultati napora
koji su preduzeti, kada je u pitanu Obilićev venac, jesu planski
obnovljene fasade, čime su ovom delu grada, najupečatljivijem primeru
ambijentalne celine u stilu beogradske moderne arhitekture tridesetih
godina prošlog veka, vraćeni lepota i harmonija boja.
Članovi
udruženja “Starinske srpske kuće“ uvereni su da je nešto slično moguće
uraditi i sa celim gradskim jezgrom Beograda, koji s pravom može da
zatraži da ponovo bude svrstan u red velikih evropskih metropola.