Kada se govori o srpskoj tradiciji, najčešće svi pomisle na nešto ruralno, poput enterijera starih seoskih kuća sa oskudnim nameštajem i grubim drvenim posudama za jelo. Retko se za pojam srpskog nacionalnog nasleđa vezuje slika otmene građanske kuće sa antikvitetnim nameštajem i vrednim umetničkim slikama na zidu.

Nekako smo, tražeći izgubljeni identitet u pastorali, potpuno zapostavili tradiciju našeg starog građanskog društva. Zaboravili smo da je Srbija nekada imala elitu koja je išla u korak sa Evropom kada su arhitektura, kultura i umetnost u pitanju. Da bismo se danas u istu Evropu vratili na dostojanstven način, moramo da postanemo svesni da u prtljagu nosimo nešto više od balkanskog etno- repertoara. Upravo sa tom idejom, u Beogradu je 21. juna 2008. godine osnovano udruženje “Starinske srpske kuće – udruženje za zaštitu znamenitosti i baštine Srbije”, po ugledu na slično udruženje u Francuskoj, pod imenom “Starinske francuske kuće“.

Pokretači su bili gospođa Katarina Veljković- Begbeder, aktivistkinja navedenog francuskog udruženja, gospodin Lazar Šećerović, konzervator zbirke Doma Jevrema Grujića i gospodin Marko Krsmanović- Simić, naš sagovornik i dugogodišnji ljubitelj urbane i arhitektonske istorije Beograda. “Želja nam je da Srbija uđe u evropske procese i kroz delovanje ovakvog udruženja, sličnog onima koji već postoje u Evropskoj uniji. Udruženje okuplja ne samo vlasnike predmeta i nepokretnosti od istorijskog i kulturnog interesa, već i sve ljubitelje starina, zainteresovane za očuvanje znamenitosti i baštine Srbije“, kaže gospodin Krsmanović- Simić. Stalno na putu između Beograda i Liona, gospodin Krsmanović- Simić tvrdi da pomenuti grad u Francuskoj u mnogome liči na našu prestonicu. U to su se uverili i posetioci izložbe “Fasade Beograda i Liona s kraja 19. veka“, održane još 2002. godine u oba grada.

“Lion, kao drugi grad posle Pariza, takođe se nalazi na ušću dveju reka, Sone i Rone, nastao je, nalik Kalemegdanu, u antičko doba, na brdašcetu sa kojeg se prostire pogled na obe reke. Nesrećna sudbina Beograda nije omogućila da on, nalik Lionu, siđe na reke i slaže slojeve različitih epoha na sebe. Ali, industrijska revolucija 19. veka dala je Beogradu efikasno sredstvo kojim je uspeo da od 1850. godine za kratko vreme postane evropski grad, posebno sa arhitektonske i urbane strane gledišta“, kaže gospodin Krsmanović- Simić.

Izložba „Fasade Beograda i Liona s kraja 19. veka“ imala je veliki pozitivan efekat na naše gradske vlasti iz oblasti kulture i poslužila je kao buduća smernica rada udruženja „Starinske srpske kuće“.

Naime, kroz organizaciju izložbe, predstavnicima grada Beograda, SO Stari grad i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, omogućeno je da se u Lionu, na licu mesta, upoznaju sa različitim stepenima zaštite urbano- istorijskog jezgra ovog francuskog grada, koji je ušao u Uneskovu baštinu. „Videli su koliko je napredovala tehnika zaštite i održavanja fasada. Rezultati toga su danas u Beogradu više nego vidljivi“, kaže gospodin Krsmanović- Simić, navodeći primere naknadno uspešno renoviranih Kosančićevog i Obilićevog venca. Fasada kuće je jedno, ali njena duša, miris prohujalih vremena i istinski šarm, nalaze se unutra. Nemamo često privilegiju da zavirimo u brižljivo sačuvani, originalni enterijer starinske beogradske kuće, kao što su poslednje tri godine, tokom “Dana evropske baštine“, učinili posetioci kuće Veljković, kao i doma i zbirke Jevrema Grujića u Svetogorskoj ulici.

Reprezentativna kuća istaknutog srpskog političara Jevrema Grujića izgrađena je 1896. godine u stilu akademizma, po planovima arhitekte Milana Kapetanovića. U njoj se, osim antikvitetnog nameštaja, nalaze slike Paje Jovanovića i Steve Todorovića, kao i dragocene zbirke oružja iz Prvog srpskog ustanka, japanskog i kineskog porcelana i još mnogo vrednih predmeta. O važnosti otvaranja za javnost ove i drugih sličnih građanskih kuća u Beogradu, gospodin Krsmanović- Simić kaže: “Radi se o objektima koji u sebi na vanredan način objedinjuju nepokretnosti i predmete od važnosti za očuvanje našeg kulturnog, istorijskog arhitektonskog i umetničkog nasleđa. Nijedan posetilac, ma kako laički pristupio posetama ovih kuća, ne izlazi iz njih ravnodušan, već sa dubokim utiskom da je Srbija bila sastavni deo onog što zovemo Evropom, a da je pri tom zadržavala svu svoju autentičnost na međi Zapada i Orijenta“.

U okviru poslednje akcije Udruženja pod nazivom “Porodica Karamat - od baroka do moderne” omogućen je odlazak u goste potomcima najpoznatije stare zemunske porodice, čiji su preci ovde prvu kuću napravili sredinom 18. veka! Izuzetni enterijeri postoje i u Vršcu, Sremskim Karlovcima, Novom Sadu, Somboru, ali i u Vranju i Užicu... Udruženje “Starinske srpske kuće“ planira da uspostavi saradnju sa vlastima i da, po ugledu na ovaj tip udruženja u Francuskoj, koji postoji već 30 godina, utiče na državne institucije i organe lokalne samouprave da se što efikasnije zaštiti naše građansko nasleđe.

Kao primer treba da posluži protokol sa Ministarstvom finansija, koje je postiglo francusko udruženje i kojim je uspostavljen brend “Starinske francuske kuće“. Ovim protokolom se vlasnicima nekretnina koje ispunjavaju uslove, omogućava ostvarivanje poreskih olakšica poput oslobađanja od PDV-a prilikom restauriranja ili adaptacija kuća.

Međutim, tu se ne završava aktivnost udruženja. Ono će se, pored brige o pojedinačnim objektima, starati i da se očuva staro gradsko jezgro. Najavljen je rad na ponovnom uspostavljanju identiteta baroknog Beograda (1717–1739) sa posebnim osvrtom na Donji Kalemegdan. Radiće se na obeležavanju tragova rimskog, odnosno antičkog Beograda, kroz inicijativu da se na raznim mestima postave ploče, spomenici i fontane iz toga doba.

“Veliki broj stranaca je kroz literaturu o Beogradu i Srbiji privučen da vidi i taj nezaobilazni aspekt našeg nasleđa, ali na licu mesta nailazi samo na usmena predanja o toj epohi. Lion i Pariz su lepi primeri gradova koji su iz lokalnih skladišta i depoa muzeja preuzeli brojne predmete iz antičkog doba i bukvalno ih načičkali po gradu, ne bi li i na taj način ilustrovali svoju istoriju. Zamislite kako bi naš grad dobio na kvalitetu kada bi se Knez Mihailova, Dorćol ili Vračar obeležili sa par takvih elemenata!“ kaže gospodin Krsmanović- Simić, uz konstataciju da nam i dalje nedostaju spomenici istaknutih ličnosti naše istorije, a da ono malo postojećih, poput spomenika Knezu Mihailu, nije na adekvatan način obezbeđeno:

“Neophodno je ograničiti pristup spomeniku na način na koji je to inicijalno bilo koncipirano, jer trenutno spomenik i prostor oko njega veoma tužno izgledaju, i pored redovnog čišćenja grafita koje gradske vlasti revnosno sprovode. Ali, ovaj problem se mora sagledati u okviru šireg plana rekonstrukcije Trga Republike, koji danas sadrži skup relikata raznih epoha, poput takozvanih pluća grada sa fontanom preko puta spomenika, sprečavajući na taj način da se Beograd podiči barem jednim velikim trgom, nalik drugim evropskim gradovima.“

Kao primer pravilno sprovedene obnove većih gradskih celina, gospodin Krsmanović- Simić navodi primer Obilićevog venca, koji spada u red vrednih beogradskih spomeničkih ambijenata. U tu svrhu osnovano je Udruženje za zaštitu i obnovu Obilićevog venca koje je u saradnji sa SO Stari grad započelo restauraciju fasada po načelu ambijentalne celine. “Obilićev venac, najuže povezan sa Knez Mihailovom ulicom, Kosančićevim vencem i Beogradskom tvrđavom, čini materijalno svedočanstvo kontinuiranog trajanja grada Beograda, od antičkog doba do danas. Ako ovoj ulici pristupimo kao delu mnogih graditelja, koji su mu kroz vekove menjali strukturu i izgled, siguran sam da ćemo uvideti kako nam njena arhitektura i ambijent mogu proširiti smisao i lepotu življenja“, optimističan je gospodin Krsmanović- Simić.

Rezultati napora koji su preduzeti, kada je u pitanu Obilićev venac, jesu planski obnovljene fasade, čime su ovom delu grada, najupečatljivijem primeru ambijentalne celine u stilu beogradske moderne arhitekture tridesetih godina prošlog veka, vraćeni lepota i harmonija boja.

Članovi udruženja “Starinske srpske kuće“ uvereni su da je nešto slično moguće uraditi i sa celim gradskim jezgrom Beograda, koji s pravom može da zatraži da ponovo bude svrstan u red velikih evropskih metropola.