 |
Što se mene tiče, tek sam nedavno, nakon deset godina (otkad sam otvorio svoj ured u New Yorku), uzeo godišnji od dva tjedna. Probudio sam se ujutro i pomislio: što sad? Gdje da idem? Kako se najbolje odmoriti?
Pa ja jedino funkcioniram kako treba u New Yorku. Kako ću se uopće igdje opustiti? A onda sam se sjetio sela - ispričao je Karim Rashid, u svijetu prepoznatljiv kao “dizajner koji vraća kič na velika vrata i ruši sve predrasude o slaganju boja”.
- Nikada nisam ni pomišljao da ću jednom kupiti kuću na selu, ponajprije zato što imam brojne alergije - na travu, drveće, pelud. Drugim riječima, gradski smog i urbani smrad dobro utječu na mene. No, rekao sam sebi - dosta je, Karime, treba ti mjesto gdje ćeš se moći pošteno odmoriti. Kako bih to i ostvario, odlučio sam početi zatvarati svoj ured jedan dio kolovoza.
- Zapravo, otišao sam toliko daleko da razmišljam o pokretanju peticije da se sve tvrtke u New Yorku zatvore tijekom ovog nepodnošljivo vrućeg mjeseca, kao što to čine ‘neodgovorni’ Europljani, i da se ljudi nauče ništa ne raditi cijeli mjesec.
Kako sam čudna osoba (čitaj: teško mi je zamisliti da ništa ne radim cijeli dan, ali rado svjedočim grešnim hedonističkim užicima), idealno rješenje za mene je bilo nešto nalik vikendici - rekao je Karim Rashid i dodao kako je odrastao u Kanadi, gdje uglavnom svi posjeduju takvu kućicu.
Oduvijek je, kaže, maštao o tome da ima vikendicu u kojoj će moći ispijati pivo i ubijati komarce.
Dosadni automobili
- Sjeo sam na vlak za Croton-on-Hudson i našao se s agentom za nekretnine, koji mi je pokazao tri skupocjene rupe. Zašto Croton? Zato što sam obećao samom sebi, nakon jednog vikenda u grozomornom Hamptonsu, da si neću dopustiti da svaku nedjelju navečer provedem kao svaki pošteni Njujorčanin - u prometnoj gužvi. Ljepota New Yorka je, mislio sam dugo, u tome da smo svi kulturološki različite osobe, sve dok nisam primijetio kako su oni koji svaki vikend napuštaju New York i vraćaju se u nedjelju navečer jako dosadni - ispričao je dizajner.
Kriteriji za savršenu vikendicu, kaže Karim Rashid, u njegovu su slučaju bili prilično jednostavni. Prvo, nije smjela biti udaljena više od sata vožnje hidroavionom ili vlakom od New Yorka. Kako dizajner nije ljubitelj vode, a avionom putuje samo zbog posla, vlak Metro North bio je njegova jedina šansa.
- Nimalo ne poštujem autoindustriju, a svi automobili mi se čine istima. Drugim riječima, ružni i pretjerani - otkriva dizajner. - Nakon što sam pogledao one tri preskupe rupe u predgrađu, sjeo sam opet na vlak, vratio se i rekao svojoj boljoj polovici: zaboravi! Možda bismo mogli skoknuti avionom do Mediterana jer tamo nema komaraca (možda zbog pretjeranih količina jakih parfema koje nanose preplanuli kupači?).
Prizemlje i potkrovlje
- Ta pomisao potaknula me je na kraju na internetsku potragu, kojom sam pronašao tehnološki građenu, po sistemu panela, žuto-plavu kuću iz 1956. godine. Bila je dovoljno udaljena, ali i dovoljno blizu, te dovoljno laka za održavanje i mogao sam je kupiti preko interneta. Savršeno - ispričao je dizajner.
Tehnološki građene kuće bile su dio pokreta demokratskih kuća koji je počeo montažnim kućama iz Searsa 1909. Tada se cijelu kuću moglo naručiti iz kataloga, dostavili bi je i onda bi je lokalna građevinska tvrtka sastavila.
- Baš poput kuće Dymaxion Buckminstera Fullera i mnogih drugih eksperimentalnih jeftinih kuća, ova je kuća stajala samo 4000 dolara i sagrađena je za tri dana po sistemu panela i okvirske konstrukcije. Koncept ove, nekoć radikalne kuće je da nema prvog ni drugog kata, nego samo prizemlje i potkrovlje.
Carl Koch, poznati arhitekt koji je predvodio u ovom načinu gradnje, često je objašnjavao da u ovakvim objektima prizemlje postaje dnevni boravak, a potkrovlje spavaća soba. Prozore je moguće ugraditi bilo gdje, pa se takve kuće mogu prilagoditi zahtjevima terena (pogled, sunce, svjetlo, ventilacija).
Svijetla budućnost
- Bilo je divno unositi namještaj i atmosfera je bila savršena - kuća je prije imala samo dva vlasnika pa je bila u izvrsnom stanju i gotovo identična onoj iz 1956. - rekao je dizajner i zaključio:
- Mjesto je kao iz sna, moja supruga i ja u kući radimo, ali još je važnije da se u njoj opuštamo i oporavljamo. Iduću ću nam kuću projektirati sam. Nadam se prije 50. rođendana. Biti će od plastike i sagrađena na tehnoorganski način, za 21. stoljeće.
