Vjera Mujović: Napravila sam bajku od svog stana

Vjera, koja je stigla istovremeno kad i mi, zaboravila je da ga uključi. Snežnu kraljicu Vjera do sada nije glumila, ali je stekla sve predispozicije za tu ulogu. Zimska bajka je mogla da počne, napolju vejavica, unutra kamin. Ugašen, kao i ideja o njegovom paljenju, a evo i zašto:

- Palim ga ako je neko dobar pa donese drva sa sobom.
E, da smo znali, i mi bismo poneli naramak, ovako smo bili prinuđeni da sedimo u jaknama, kao i Vjera.
- Ima raznih entuzijasta koji bi vatricu u kaminu, a kad shvate da treba da nose drva, onda zaključe da i nije tako važno da vatra pucketa. Kupim ja ponekad neku količinu drva, ali s obzirom na to kako živim, ne stižem da se bavim kaminom.
Ako zanemarimo temperaturu vazduha u stanu koja je bila jezivo niska, stil, ideja, dizajn, funkcionalnost i harmonija zaslužuju izuzetno visoke ocene. Stan je u zgradi u kojoj je rođena i živela Vjerina majka dok se nije udala, sada u njoj živi Vjerina tetka, pa je i ona došla na ideju da u njoj izgradi svoj dom. U potkrovlju je, prostire se na dva sprata, a unutrašnjost je podeljena galerijom na donji i gornji nivo na koji se penje stepeništem od jasenovog drveta.

 

NE VOLIM STANOVE KOJI LIČE NA ŠOU-RUM

Ceo prostor može da se adaptira i promeni, a zahvaljujući zidovima na klizačima ima i izložbeni prostor. Kada se zasiti slika, zidovi se jednostavno povuku iza postojećih zidova od spavaće sobe.
- Sve je urađeno po ideji arhitekte, ja sam samo izbacila vrata. Ne volim stanove koji liče na šou-rum, nego one u kojima se živi. Ja sam tri godine čekala papire i 11. marta 1999. počela sam da ga gradim. Usred bombardovanja, dok se okolo rušilo, ja sam gradila, bio je to nadrealan spoj. Bavila sam se neimarstvom, tj. ktitorstvom. Od šest ujutro sam već bila s majstorima, u pantalonama sa džepovima, a predstave su se tada igrale od tri po podne. Nosila sam sa sobom mali kožni ruksak u kome je bila mala crna haljina i kulturnije cipele. Jedan novinar, Rus, ali iz Kazahstana, snimao je dokumentarni film o mojim tadašnjim danima – priča nam Vjera.

Što iz radoznalosti, što iz potrebe da se krećemo i zagrejemo, popesmo se na galeriju. Pored spavaćih soba, tu je i Vjerin letnji stvaralački kutak koji možda krije neke tajne? Pored iskošene podloge na kojoj piše, bogate biblioteke iza leđa, tu je dekorativno praktični detalj, daska za peglanje s početka prošlog veka. I mašina „singerica“, pravog imena „hai neu“.

- Čak i šije! U pubertetu sam intenzivno šila na njoj - kaže Vjera.























MISTERIOZNA ŠKRINJA

Pravu znatiželju budi ogroman drveni kovčeg, okovan metalom i s velikim katancem. Da li u njemu čuva blago?
- Neću da vam kažem. Reći ću samo da je to škrinja moje babe iz Dalmacije.
Nadamo se da unutra nije ostao zaključan neki gusar, ali Vjera se samo smeška. Nikad se ne zna.
Spuštamo se do kuhinje, koja je kao i sve drugo u stanu funkcionalna, lepa i opremljena aparatima. A da li je i koristi ili je samo dekor.

U stanu je postigla sklad kombinovanjem savremenih i starih komada nameštaja.

- Sve staro je od moje prabake, beogradske porodice moje mame, oni su mi to dali. Ja sam urbano-gorštačka osoba. Moj otac je devet kilometara pešačio do škole i nazad, a majka mi je živela u getu, odavde do Narodnog pozorišta, gde mi je radio deda, i do Medicinskog fakulteta, gde je studirala, dok se nije udala. Sve nove stvari sam kupovala, ima lepih komada čak i iz „Ikee“. Klavir je od babe, na njemu su svirale moje mama i tetka, bile su učenice Varteksa Baronijana. Ja sam završila nižu muzičku. Ponekad volim da sviram Baha, mog omiljenog kompozitora, sonate, pesme i dvoglasne invencije.

 

NE VEZUJEM SE ZA MATERIJALNE STVARI

Šta radi sama devojka u velikom stanu kada se desi neki kvar, pitamo?
- Imam divnog komšiju Radeta i divne ljude koji hoće da pomognu.
I usred noći?
- Takve drame nisam imala. Znam nešto da okrečim, zamaltam, pošto često menjam mesta slikama. Ne bavim se strujom i vodom i nisam stručnjak za popravke. Više se bavim estetskim momentima. Na primer zavese, kupovala sam keper za njih, ceo sam stan sređivala i nameštala sama, prijatelj mi je pomogao oko slika i svetla, a što se razmeštanja i premeštanja nameštaja tiče, sve radim sama. Ništa za mene nije nezamislivo. Građenje ove kuće naučilo me je da mogu da radim sve na ovoj planeti, i kao higijeničarka u Sibiru.
A da li bi ovako lep životni kutak napustila zarad ljubavi?
-S jedne strane, OK je da živim u prostoru za koji sam se isključivo ja potrudila i godinama mučila da bude tako lep, a s druge strane, mislim da je besmisleno vezivanje za bilo šta materijalno. Mogla bih da živim i na drugom, manje prijatnom mestu. Vezivanje za stvari bilo koje vrste, veličine i vrednosti vrlo je opasno.