DVORAC JE MOJ DOM
Nije obavezno, ali noblesse oblige, većina njih su grofovi, vojvode, prinčevi, kraljevi, pa i carevi. U poslednjih pedesetak godina počeli su da otvaraju svoje «carske dveri» i dozvoljavaju profanom svetu razgledanje velelepnih odaja- money oblige. Mi smo zavirili u tri dvorca kako bi otkrili njihovu istoriju, njihove tajne i ponekog duha.

Malmezon
GENERALIČIN DVOR
Neko se rodi kao plemić te mu po tom pravu pripadnu mnoga bogatstva među kojima i poneki dvorac. Drugi se dovijaju na razne načine: pre svega novac a onda se lako nađe bogato ognjište. Postoje i oni sposobni koji nisu ni plemenitog porekla, niti imaju novaca, ali uspevaju da se domognu svojih ciljeva. Jedna od takvih osoba bila je i Napoleonova žena Žozefina. Ova Kreolka tople krvi rešila je da kupi dvorac ali je bila švorc.
Dvorac Malmezon, u okolini Pariza, bio je vlasništvo vlastelinke Lekulto koja je 1799.godine zamolila svog bankara Žan Luijea da posreduje u prodaji istog izvesnoj gospođi Bonaparta. Kada je kupoprodajni ugovor potpisan, od ukupne sume koja je iznosila 325 hiljada franaka u zlatu, generalica je trebalo odmah da isplati prvu tranšu od 15 hiljada franaka. U to vreme, ova suma je mogla nekome da omogući udobnost za ceo život. Žozefina je, oslanjajući se na slavu svog muža koji je u tom trenutku osvajao Egipat, bez trunke dvoumljena zamolila bankara da joj pozajmi tih 15 hiljada franaka! Shvativši da pred sobom ima ženu ratnika-pobedioca, bankar je pristao. I nije pogrešio.
Odmah po preuzimanju dvorca, Žozefina je kupila još nekoliko terena i preduzela adaptaciju dvorca koji je za kratko vreme postao najelitnije mesto u Francuskoj a ona sama-carica.
Arhitekti Persije i Fonten oslikali su na zidovima trpezarije osam plesačica u «pomejanskom» stilu. Saloni u prizemlju pretvoreni su u umetničke galerije sa platnima koje je Žozefina donela iz Italije. Ali, iznad svega, ova Kreolka željna slobodnog prostora, osmišljavala je na neobičan način mnogobrojne vrtove. Kupovala je na stotine retkih biljaka. U rozarijumima je cvetalo 250 vrsta ruža. Uz pomoć slavnih botaničara tog vremena, zasadila je 250 raznog drveća.
Kada je carica Žozefina umrla 1814.godine, za dvorac Malmezon su nastali crni dani. Dvorac je prelazio iz ruke u ruku raznih vlasnika tako da je krajem XIX veka od elegnatnog dvorca sa depandansima, 19 farmi koje su se prostirale na 250 hektara, ostao samo jedan vrt od šest hektara. Srećom, jedan bogati francuski bankar 1903.godine kupio je dvorac i poklonio ga francuskoj državi. Malmezon je tako sačuvao duh carice Žozefine i dah prohujalih vremena.
DUHOVI NOVOG MESTA
«Mama, hoću li sutra ići u školu?», upitao je sedmogodišnji Jozef svoju majku dok su 1949.godin vozom napuštali mesto u kome se nalazio porodični dvorac Novo Mesto na reci Metuji u Istočnoj Boemiji. Pedest tri godine kasnije, Jozef Barton-Dobenjin i njegova porodica stigli su iz Kanade da proteraju duhove komunizma koji su bespravno gosodarili njihovim dobrima.
«Moji roditelji, duboko ojađeni besramnim lopovlukom komunista, zauvek su napustili Evropu i zasnovali nov život u Kanadi», priča Jozef Barton-Dobenjin. Otac je svesno uništio svaku pomisao na našu rodnu Čehoslovačku, a moga brata i mene odgajio u zapadnom stilu.»
Ali, Istorija je odlučila drugačije. Jedan prijatelj iz Čehoslovačke signalizirao je da je «plišana revolucija» donela velike promene u zemlji. «Nisam uopšte obraćao pažnju na ove novosti, ali na uporno navaljivanje moje dece posetio sam Prag.»
Dve godine kasnije, porodica Barton-Dobenjin napustila je Kanadu i nastanila se u svom dvorcu Novo Mesto. Dvorac je sagrađen početkom XVI veka i tokom vremena pretrpeo je značajne promene do dolaska komunista na vlast: tokom XVI veka obukao je Renesnsnu odeću da bi vek kasnije blesnuo u baroknom ruhu. Početkom XX veka, lokalna porodica industrijalaca tekstila Barton-Dobenjin kupuje dvorac i okolna imanja, i adaptira ga u stilu Art Nuvoa. Poznati arhitekta tog vremena, Dušan Jurković, ostavio je gotske svodove, spavaće sobe u baroknom stilu i salone u stilu Art Dekoa.
Komunistička vlada je dvorac Novo Mesto pretvorila u rezidenciju za boravak stranih državnika. «Srećom,» kaže Jozef Barton-Dobenjin, «nisu ništa odneli iz dvorca. Srećan sam što ponovo mogu da živim u domu u kome sam se rodio!»

PIZANI-MERATI
ili ludovanje jednog Venecijanca
Grof Emil Targeta d'Odifre je veoma poznat lik u Veneciji. U kostimu iz XVIII veka, lica poluskrivenog perikom, uvaženi gospodin nezaobilazna je figura na čuvenom venecijanskom Karnevalu. Grof d'Odifre već dvadesetak godina organizuje maskembale u svom dvorcu, a uzvanice su poznate ličnosti iz sveta kao i evropsko plemstvo.
Njegov dom je nevelika palata koja se ne nalazi na Kanalu Grande, već u severnom delu Venecije, preko puta Ostrva Mrtvih. Melanholična vizura kojoj odgovara legenda po kojoj su u ovom dvorcu nekada živele majka i dve sestre pustolovnog Kazanove. Veruje se da se on izvesno vreme skrivao na ovom mestu pre nego što su ga bacili u tamnicu.
Grof d'Odifre, koji je po rođenju Francuz, studirao je slikarstvo u Torinu dovoljno dugo da može da «kopira jednog Kaneleta» i sa ukusom opremi svoj dvor francuskim tapiserijama, kineskim vazama, venecijanskim bronzanim kipovima i neizbežnim Murano lusterima. Grof voli da se oblači shodno stilovima kroz koje je prošao njegov dvorac: uglavnom nosi vezenu odeću a na glavi perike. Ujutru može da bude Loran Veličanstveni, u podne se pretvara u Kazanovu a uveče nosi odeću Luja XIV.
Ekscentrična estetika? Dekadencija? Možda i jedno i drugo. Jedno je sigurno: sanjati san in

I? Da li im zavidite? Da li ponekad sanjate da sedite duboko zavaljeni u antiknoj fotelji u kojoj je pre vas sedeo vaš predak grof, vojvoda, možda i kralj? Ja sam sanjala. A onda me je, jednog dana, oprljila misao da dotičnu fotelju treba ponovo da mebliram. Da zamenim teške somotske zavese visoke 6 m (tavanice u mom dvorcu visoke su 8 m); da izvedem opšte izolatorske radove jer moj dvorac nagriza (nevidljiva) voda iz jarka koji ga okružuje; da dam trinaestu platu bataljonu baštovana koji svakodnevno uživaju u mirisima mojih ruža i sveže pokošene kilometarske trave (ja sam vlasnik imanja od 5 000 hektara, molim!); da ojačam drveno stepenište koje vodi u glavnu kulu dvorca, propalo od mnogobrojnih turista koji bi da vide na prozoru urezano ime Katarina nad kojim je siroti Hitklif doživljavao svoje orkanske visove! O hoblovanju parketa u 116 prostorija i da ne govorim. A gde je novac za balske haljine, kamo održavanje hladnog starog oružja, vozni park, dijademe, tijare,dijamanti, preplanuli bodigardovi? A novac za zimovanje Sardniji, letovanje u Gštadu, pokazivanje finansijske moći na Havajima?
A gde su pare za Struju???
Ja odustajem od mog sna. A vi?